Najzanimljivija drevna jela

Maku

Maku je drevno rimsko jelo koje se uglavnom sastoji od smrvljenog boba. Prvobitno je nastalo na Siciliji, a prihvaćeno je onda kada su Sicilijanci postali sastavni dio Rimskog carstva.

Što se tiče pripreme, bob je bio kuhan sa mnogim biljem i suhim začinima. Zatim se smjesi dodavalo maslinovo ulje i dobijala se neka vrsta supe. Ostaci su se mogli procijediti i sušiti, te su se kasnije jeli kao grickalice. Iako se danas malo gdje poslužuje, neki restorani, naročito na Siciliji, ovaj specijalitet imaju u ponudi.

Međutim, bob može biti uzrok bolesti pa čak i smrti nekih ljudi kojima nedostaje enzim glukoza-6-fosfat dehidrogenaza. Određeni ljudi bez ovog enzima ne mogu da prerade toksine iz boba te dolazi do uništavanja njihovih crvenih krvnih zrnaca od strane tih otrova.

Ovo rijetko, naslijedno stanje se inače češće javlja među Mediterancima nego u ostatku svijeta.

Moretum

Ostajemo u starom Rimu, moretum je jedna vrsta namaza od sira koji su rimski seljaci koristili na raznim vrstama hljeba.

Ovaj namaz spominje i veliki pjesnik Virgilije, poznatiji po epu Eneidi i zbirci pjesama Apendiks Vergilijana. Naime, jedna od pjesama se bavi i hranom i istoimeno je nazvana „Moretum.“ U pjesmi, seljak skuplja sastojke sa svoje zemlje (bijeli luk, bilje i puter) i potom priprema jelo dok sve vrijeme priča i pjeva svom robu.

Tu je takođe još jedna opšteprihvaćena varijacija ovog jela koja je u sebi imala i pinjole što nevjerovatno podsjeća odnosno liči na savremeni prijesto.

Što se tiče imena, sa obzirom da su svi sastojci morali biti zajedno smrvljeni u avanu (lat. mortar), imalo je smisla nazvati ga po njemu.

Šrikand

Riječ je izvedena iz sanskritske riječi za mlijeko (kšir) i persijske riječi za slatko (kand), šrikand je desert od fermentisanog mlijeka. Tačno porijeklo je izgubljeno u istoriji, ali tradicija kaže da se pojavio u drevnoj zapadnoj Indiji.

Kaže se da su nomadi, putujući stočari, preko noći ostavljali usireno mlijeko ili jogurt, kako bi se zgusnuli. Kasnije verzije šrikanda su sadržavale i druge sastojke, poput šećera, začina i koštunjavog voća.

Danas se uglavnom može naći na sjeveru Indije gde šrikand služe kao jelo za doručak. Na jugu, zadržali su tradiciju da se radi o desertu.

Što se tiče samo procesa pravljenja, mlijeko se zagrijava i potom hladi na sobnoj temperaturi, a zatim se dodaje posebna kultura koja dovodi do formiranja tvrdo zgrušanog mlijeka. Ovakvo mlijeko se procijedi kako bi se odstranila surutka, a potom se dodaju ostali željeni sastojci.

Tamales

Ovo je izrazito tradicionalno srednjeameričko jelo i smatra se da postoji bar od 1500-te g.n.e. Neki dokazi ukazuju čak i na period koji datira sedam vijekova ranije.

Sama riječ je izvedena iz riječi nahuatl jezika koja označava „smotanu hranu“ (tamali), a pravilan singular bi bio tamal. (U engleskom se čak i danas često piše i izgovara „tamale.“)

Tradicija kaže da su Maje pravile poslastice od kukuruznog brašna koje su bile i punjene i prazne, a fil su činile razne vrsta riba, graha, ali i jaja.

Asteci su bili dosta slični Majama, po nekim opisima koje daje Bernardino de Sahagun – španski sveštenik koji je zapisivao svoja iskustva u Novom svijetu odmah po osvajanju Asteka. (Oni su imali i desertni tamales koji je bio punjen voćem ili medom)

Tamales, naročito onaj koji se pravi od mljevenog amaranta je dobio i religijsku konotaciju uglavnom zato što je često nuđen kao ponuda različitim bogovima. Kao rezultat toga Katolička crkva je čak i zabranila tamales i amarant. Za one koji bi bili uhvaćeni u pripremi ovog jela vrlo vjerovatnu kaznu je predstavljalo pogubljenje.

Crna supa

Kao po kakvom pravu Spartancima drevne Grčke pripada jedno od najgnusnijih jela u istoriji.

Crna supa (melas zomos) je tradicionalna supa ili bujon koji je jela vojska. I ona kao i sve ostalo što se vezuje za Spartu doprinosi legendi da ih ništa nije zanimalo do ratovanja, pa se i supa jela samo kako bi se živjelo, mada neki tvrde da su u njoj i uživali. Ona je pravljena od skuhane svinjske krvi, svinjetine i sirćeta i bila je ozloglašena još za svog vremena.

Navodno jedan stranac koji ju je probao je rekao da sada konačno razumije zašto su Spartanci voljni da daju svoje živote u bitkama kada je crna supa sve što mogu da jedu.

Drugo predanje se tiče kralja Pontija koji je želio da proba supu. Naredio je spartanskom kuharu da je spremi za njega i čim je probao, bio je zgrožen. Kuvarev odgovor na to je bio da se kralj prvo trebao okupati u spartanskoj rijeci kako bi uživao u supi, suštinski mu govoreći da bi morao biti Spartanac kako bi u njoj našao ljepotu.

Nažalost, ili možda i ne, nema određenog recepta koji je preživio do našeg vremena. (Međutim, širom svijeta se još uvijek uživa u raznim supama od krvi.)